Nino Vranić jedno je od najistaknutijih imena naše fotografije, ne samo druge polovice 20. stoljeća, u kojoj djeluje, već i šire, i ne samo dokumentarne, koju stvara unutar matične konzervatorske službe, već i one umjetničke kojoj se posvećuje u slobodno vrijeme, a kojoj ishodište nerijetko pronalazimo u spomeničkim terenskim evidencijama i fotodokumentiranjima.
Nino Vranić rođen je 7. travnja 1933. godine u Bileći, u Istočnoj Hercegovini, a umro je 25. listopada 2012. godine u Zagrebu, gradu za koji je bio vezan od svoje mladosti, u kojemu se školovao, živio i radio, konačno kojeg je autorski ovjekovječio uvrstivši ga u svoj sveukupni stvaralački opus.
Nakon završene grafičke škole u Zagrebu, tijekom koje je, kako je u jednom od zajedničkih razgovora izjavio, fotografskim objektivom pratio tada mnogobrojne omladinske radne akcije, Nino odlazi majci u Prnjavor, gdje se zapošljava kao fotograf u tamošnjoj Zemljoradničkoj zadruzi. Ovo službovanje međutim nije dugo potrajalo jer se Nino nakon godinu dana vratio u Zagreb, započevši brusiti zanat u tada glasovitom i uhodanom fotostudiju „Zaza“, zastupništvu Agfe. Studio smješten u Margaretskoj ulici vodio je Ninin djed Josip Zagorac, a brojio je 38 uposlenika, zajedno s Ninom i s mlađim mu bratom Jožom, kasnije također vrsnim fotografom i dugogodišnjim djelatnikom Muzeja grada Zagreba. Ovo mjesto bilo je presudno za Ninin daljnji rad i razvoj jer je odavde bio upućen u Konzervatorski zavod, tada smješten na Gornjem gradu, u Opatičkoj ulici broj 10. Iz ovog najranijeg Vranićeva djelatnog razdoblja nije nažalost sačuvana nijedna jedina fotografija.
Vranićevo službovanje u Konzervatorskoj službi trajalo je puna tri i pol desetljeća, sve do konca 1989. godine, kada odlazi u mirovinu i nastavlja djelovati kao slobodni umjetnik.
Nino Vranić otpočinje svoje tri i pol desetljeća dugo svjetlopisno putešestvije unutar konzervatorske službe na Svijećnicu 1954. godine. U Konzervatorskom zavodu zatječe povjesničare umjetnosti Anđelu Horvat, Anu Deanović i Tihomila Stahuljaka, arhitekte Gretu Jurišić, mladog Mladena Fučića i Ivu Skokandića, dok tek koji mjesec nakon Vranića u službu pristižu i mladi povjesničari umjetnosti Branko Lučić i Joža Ladović. Za uredskog, a ponajprije terenskog, rada i druženja s kolegama konzervatorima, koji je u obnoviteljskom vremenu nakon Drugog svjetskog rata odisao nekim nevinim, pionirskim pa čak i pustolovnim duhom, Vranić je proširivao svoje spoznaje ne samo o fotografiji i njezinim mogućnostima nego i o prostorima naše Hrvatske, njezinim kulturnim spomenicima i njezinim žiteljima.
Osvrćući se unazad, evidentno je da je doprinos Nine Vranića Konzervatorskoj službi i njezinoj fotodokumentaciji ogroman. Fototeka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture kao sljednica fotodokumentacije povijesnih konzervatorskih službi danas opseže više od 90.000 fotografija i 40.000 originalnih negativa te bilježi otprilike dvjestotinjak autorskih imena. Od tih 90.000 fotografija gotovo četvrtina djelo je Nine Vranića. Za svojeg službovanja Vranić je obišao i fotodokumentirao više od tisuću spomeničkih lokaliteta samo na području Hrvatske, preciznije: 1037, a ako se uzme u obzir činjenica da se na mnogim lokalitetima nalazi više spomenika, da je tijekom službovanja najveći dio lokaliteta pohodio više puta, da je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća bio uključen u projekt Ars Sloveniae, da je spomenike snimao i u slobodno vrijeme ‒ nameće se zaključak kako je broj nepokretne i pokretne spomeničke baštine koju je Nino Vranić ovjekovječio uistinu respektabilan.
U umjetničkom opusu Nine Vranića iskristalizirala su se dva velika ciklusa: „Krajolici Hrvatskog zagorja“ te „Portreti umjetnika“. Prvi je ciklus, kao što je već u uvodnom dijelu spomenuto, iznikao iz autorova doživljaja zagorskog podneblja za mnogobrojnih konzervatorskih terenskih obilazaka, a drugi je nastao kao nusprodukt Vranićeva sudjelovanja u pripremi brojnih umjetničkih monografija.
Nino Vranić djelovao je i stvarao sveprisutno, a opet nenametljivo, više od pet desetljeća. Među brojnim nagradama i priznanjima koje je dobio na temelju svojeg rada svakako treba istaknuti titulu majstora umjetničke fotografije koju mu je 1954. godine dodijelilo Međunarodno udruženje umjetničkih fotografa (FIAP). Godine 1996. dobiva državnu Nagradu Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 2001. rovinjska udruga „Batana“, kao promicateljica lokalne pomorske baštine, proglašava ga svojim počasnim članom, a 2008. godine dobiva dvije vrijedne životne nagrade: Nagradu Vicko Andrić za osobite zasluge na području zaštite kulturne baštine te ULUPUH-ovu Veliku nagradu za životno djelo, za dugogodišnje umjetničko djelovanje i doprinos ugledu ULUPUH-a.
Priredila: mr. sc. Sanja Grković
studeni 2017.
***
Fotografija: Nino Vranić / izvor: Ministarstvo kulture i medija, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Fototeka.
Pogledaj predmete iz zbirke
